Zastava PAP

Kalašnjikov sistem je princip funkcionisanjaLKP PAP 7.62x39 koga odlikuje efikasan i visoko pouzdan sistem bravljenja.

LKP PAP 7.62x39 ima pouzdan i bezbedan tip mehanizma za okidanje.

Hladno kovanje je tehnologija izrade cevi LKP PAP 7.62x39. Oružje ima dobra ergonomska rešenja i odlično je izbalansirano, što rezultira malim trzajem, malom masom i vrlo velikom kompaktnošću.

Drveni kundak, sa rukohvatom i otvorom za palac obezbeđuje siguran hvat i udobnost pri nišanjenju. Izrađen je od jednog komda kvalitetnog bukovog drveta.

Jedinačna poluautomatska paljba je načini na koji se može dejstvovati iz LKP PAP 7.62x39. Promena režima vrši se promenom položaja regulatora, koji u najvišem položaju blokira mehanizam za okidanje, blokira obaraču i onemogućava zapinjanje oružja. Oružje je bezbedno zakočeno.

Bezbednosni automatski sistem LKP PAP 7.62x39 onemogućava opaljenje pre nego što je došlo do zabravljenja.

Punjenje LKP PAP 7.62x39 vrši se iz odvojivog polimerskog magacina (okvira) kapaciteta 10 metaka.

Prednji i zadnji mehanički nišani: zadnji -preklapajući podesivi; prednji - mušica-podesiva.

LKP PAP 7.62x39 ima postolje optičkog nišana, a komplet može da sadrži nosač i optički nišan.

LKP PAP 7.62x39 odlikuje funkcionalnost u svim terenskim i klimatskim uslovima.

Tenk T-90

T-90 je glavni borbeni tenk ruske vojske. Napravljen je spojem najboljih karakteristika tenka T-72 i T-80. Po svojim karakteristikama T-90 spada u najmodernije tenkove u svijetu, ali ima i nekoliko bitnih mana kao što je koncept smještaja municije ispod kupole koji je je izuzetno opasan (što se pokazalo u Čečeniji i u ratovima na prostoru bivše SFRJ), transmisija je zastarjela, motor je preslab (ranija V-84MS verzija) i ne postoji mogućnost njegovog brzog vađenja iz tenka. Prednosti T-90 u odnosu na zapadne tenkove su mogućnost lansiranja protuoklopnih vođenih raketa iz topa, niska silueta, mala masa, odlična pokretljivost i prohodnost, efikasan reaktivni oklop, posjedovanje samozaštitnog sistema Štora, napredni sustav upravljanja paljbom (noviji modeli) i niža cijena.
RAZVOJ:
Krajem osamdesetih godina konstruktori tenkova u Njižnjem Tagilu počeli su rad na projektu modernizirane varijante tenka T-72B, sa ciljem da se vatrena moć, pokretljivost i oklopna zaštita dovedu na nivo sličan tenku T-80U (koji je razvijen u konkurentskom birou u Sankt Petersburgu). Tijekom razvoja vozilo je bilo označeno Objekt 188. Tenk je prošao državna ispitivanja 1989. godine, a manja serijska proizvodnja je počela u studenom 1993. u tvornici "Uralvagonzavod". Ruska vojska je tenk prvobitno označila T-72BU, ali je zatim oznaka promijenjena u T-90.
VATRENA MOĆ:
Osnovno naoružanje je top 125 mm 2A46M-2 glatke cijevi. Top je u potpunosti stabiliziran u dvije ravnine, a dužina cijevi je 6,0 m. Zadržan je sistem automatskog punjenja sa 42 dvodijelne granate smještene u obrtnom transporteru ispod kupole. Koristi se sva standardna ruska municija kalibra 125 mm, uključujući i protuoklopne vođene rakete 9M119M (AT-11 Sniper), ali i posebno razvijena potkalibarna-razorna granata (pogodna za gađanje žive sile u zaklonu i niskoletećih helikoptera). Također, u uborabi je i jedan od najefikasnijih potkalibriranih penetratora na svijetu BM-48 čija probojnost od ~800 mm oklopa nadmašuje američki M829 A3 koji ima probojnost od ~760 mm oklopa. Sposoban je gađati ciljeve iz pokreta.
Pomoćno naoružanje se sastoji od strojnice 7,62 mm PKT spregnutom sa topom i protuavionske strojnice 12,7 mm NSVT postavljene na krov kupole. Noviji modeli T-90 imaju KORD 12,7 mm tešku strojnicu umjesto NSVT. Uz pomoć ciljaničkog sustava PZU-7 zapovjednik tenka može iz unutrašnjosti vozila upravlja protuavionskom strojnicom.
Sustav za upravljanje paljbom (SUP) napredniji je nego kod T-80U i znatno je boljih karakteristika u odnosu na ranije tenkove porodice T-72. Zapovjednik raspolaže s PNK-4S/SR AGAT dnevnim i noćnim sustavom za upravljanje paljbom koji omogućuje otkrivanje tenkova noću na udaljenosti do 1 km. Topnik raspolaže širokom paletom uređaja koji uključuju: 1G46 dnevni i noćni (SUP) koji uključuje laserski daljinomjer sposoban za otkrivanje ciljeva veličine tenka na rastojanjima 5-8 km, 2E42-4 stabilizator paljbe, 1V528 balističko računalo i DVE-BS mjerač vjetra. Vozač koristi TVN-5 dnevni i noćni vidokrug. T-90 koristi ESSA infracrveni nišan koji se služi CATHERINE-FC infracrvenom kamerom razvijenom u suradnji s francuskim Thales-om.
OKLOPNA ZAŠTITA:
Oklop tijela tenka izrađen je varenjem ploča pancirnog čelika, a sa prednje strane je primijenjen višeslojni oklop. Testiranja krajem 90' tih u Rusiji pokazala su otpornost prednjeg oklopa na sva dotadašnja 125 mm i 120 mm tenkovska zrna kao i mnoge protutenkovske rakete. Na prednju gornju kosu ploču i na bočne štitnike gusjenica ("suknje") postavljeni su elementi eksplozivnog reaktivnog oklopa Kontakt-5. Kupola je izrađena od ljevanog čelika, sa dodatkom sloja od kompozitnog materijala u prednjem dijelu od 35 stupnjeva. Elementi reaktivnog oklopa Kontakt-5 postavljeni su i na kupolu. Time je oklopna zaštita tenka T-90 malo poboljšana u odnosu na zaštitu T-80U, koja je 1985. kad je T-80U predstavljen, bila jedna od najboljih na svijetu. No ipak, budući da je zaštita tenkova kao i protutenkovske municije nevjerojatno napredovala u zadnjih 20 godina, ta razina zaštite je ipak nedostatna ukoliko se uspoređuje s, primjerice, zaštitom Leopard 2A6 tenka. Na kupolu tenka T-90 postavljen je sustav aktivne zaštite TŠU-1-7 "Štora-1". Sustav se sastoji od detektora laserskog zračenja, bacača dimnih kutija i dvije IC lampe koje šalju signale za ometanje protuoklopnih vođenih raketa.
POKRETLJIVOST:
U osnovnoj varijanti tenk pokreće 12-cilindričnim višegorivi motor V-84MS. Maksimalna snaga motora je 618 kW (840 ks), što je nedovoljno za tenk mase 46,5 t. Zato je proizvođač kasnije ponudio i mogućnost ugradnje jačeg motora V-92S2 (1000 ks). Najjača verzija motora je V-96 koji razvija snagu od 1250 ks. Snaga se prenosi preko mehaničke transmisije, identične kao kod tenka T-72B. Mjenjač ima sedam stupnjeva prijenosa za kretanje naprijed i jedan za nazad. Primijenjen je sustav oslanjanja sa torzionim štapovima, a na prvom, drugom i šestom oslonsku točku su ugrađeni hidraulični amortizeri.
KARAKTERISTIKE:

Namjena Glavni borbeni tenk (MBT)
Zemlja porijekla Ruska Federacija
Povijest proizvodnje
Dizajn Kartsev-Venediktov
Razvijen na temelju T-72
Početak razvoja kraj 1980-ih
Proizvođač Uralvagonzavod
Proizvodnja 1993. -
Broj primjeraka >500
Borbena povijest
Uveden u uporabu 1995.
Status u uporabi
Svojstva
Dužina 9,53 m
Širina 3,78 m
Visina 2,22 m
Težina 46,5 tona
Posada 3
Oklop i naoružanje
Oklop ploče pancirnog čelika i višeslojni oklop
Osnovno naoružanje 125 mm top (43 naboja)
Sekundarno naoružanje 7,62mm PKT (7000 naboja)
12,7mm NSVT strojnica (300 naboja)
Pokretljivost
Pogon Višegorivni motor V-84MS ili V-92S2 ili V-96
840 KS (618 kW) V-84MS
1000 KS (736 kW) V-92S2
1250 KS (919 kW) V-96
Ovjes torzijske poluge
Brzina 60-70 km/h (ovisno o tipu motora)
Snaga/težina 18,1 - 26,9 KS/tona ovisno o tipu motora
Doseg 550-650 km (ovisno o tipu motora)

Tigar (tenk)

Panzer VI Tigar je bio njemački tenk koji se nalazio u upotrebi od 1942. do 1945. godine.

Nastanak 

Kako je bilo proteklo više od 7 godina od početka gradnje novog tenka, u svibnju 1941. godine Hitler izdaje naredbu za izgradnju novog njemačkog tenka koji je trebao naslijediti Panzer III i Panzer IV. Na Hitlerov rođendan 20. travnja 1942. godine tvrtke Porsche i Henschel su predstavile svoje prve prototipove. U srpnju iste godine prihvaćen je Henschelov model nakon čega počinje njegova proizvodnja pod imenom Panzer VI Tigar.

Ratno djelovanje

Vatreno krštenje ovaj je tenk imao u kasno ljeto 1942. godine kod Lenjingrada kada doživljava debakl zbog mehaničkih kvarova nastalih zbog potpunog izostanka testiranja. Puno je više uspjeha imao na zapadnom bojištu tijekom bitke za Tunis početkom 1943. godine kada izaziva užas među Amerikancima i Britancima. Izvještaji Saveznika govore o potpunoj nemoći savezničkih tenkova prema Tigru, odnosno da je potrebno 5 tenkova Sherman koji moraju u širini napasti Tigra kako bi jedan od njih došao dovoljno blizu i možda ga uništio. Iz takvih napada u najboljem se slučaju vraćao samo jedan Sherman.

Na istočnom bojištu ostao je zapisan događaj u kojem je jedan Tigar napao pedesetak tenkova T-34 i uništio ih više od dvadeset, vrativši se u bazu nakon što je ispucao streljivo. Crvena armija smatrala je da Tigra ponekad može uništiti T-34 (ovisno o tome u koji ga dio pogodi) pucajući iz najveće blizine ili klasičnim kamikaza napadom tijekom kojeg se T-34 zabijao u Tigra samo da bi ubrzo oba izgorjela.

Oprema

Osnovna zamisao proizvodnje ovog oklopnog ratnog stroja bila je u kupolu postaviti proslavljeni njemački protutenkovski i protuzračni top od 88 mm. Kako se s razvojem započelo prije pojave sovjetskih T-34 tenk je imao ravan oklop, za razliku od Panzera V, što je bilo nadoknađeno debljinom oklopa od 100 mm. Top je uništavao pogođene ciljeve na udaljenosti od 2 km tako da mu se protivnik nije uspijevao približiti dovoljno da bi ga uništio.

Zbog skupoće izgradnje Panzera VI koji je težio 56 tona napravljeno je manje od 1400 primjeraka, što je samo 25% od ukupne proizvodnje Panzera V koji se počeo proizvoditi 6 mjeseci kasnije. Taj problem ipak nije spriječio Njemačku da u još kasnijoj fazi rata započne s izgradnjom još težeg nasljednika, Panzera VIb Kraljevskog tigra.

Crvena armija nije htjela koristiti zarobljene primjerke ovoga tenka zbog njegovih stalnih mehaničkih problema.

Prenamjene

Ferdinand/Elefant

Prva prenamjena upotrebljavana u borbi je bio lovac tenkova Ferdinand kasnije preimenovan Elefant (slon) za čiju osnovu su poslužilo 90 šasija koje je napravio Porsche za slučaj spore proizvodnje Henschelove varijante. Odlučeno je da se na stražnji dio tenka ugradi fiksna kupola s poboljšanim topom od 88 mm PaK 43/2 L/71, prednji okolop je povećan sa 100 na 200mm.

Na prvi proizvedenim inačicama napravljen je banalni propust i nije ugrađena standarna strojnica 7,9mm za zaštitu od pješaštva. Taj propust se pokazao kobnim u bitci kod Kurska gdje je sovjetsko pješaštvo s lakoćom prilazilo metalnom čudovištu i uništavalo ga molotovljevim koktelima i drugim priručnim sredstvima - u očajnoj samoobrani posade su čak pucale strojnicom kroz cijev topa.

O učinkovosti protiv neprijateljskog oklopa najbolje govori podatak da je jedna bojna za vrijeme bitke kod Kurska uništila 320 sovjetskih tenkova uz gubitak 13 Ferdinanda. Puno više Ferdinanda je izgubljeno uslijed mehaničkih kvarova, a nekoliko se čak i zapalilo zbog curenja goriva.

Sturmpanzer VI

Napravljeno je samo 18 ovih jurišnih topova na šasijama oštećenih Tigrova. Za naoružanje je izabran pomorski minobacač od 380mm SturmMörser RW61 L/5.4. Potreba za ovakim oružjem se pojavila nakon stravičnih gubitaka njemačkog pješaštva u Staljingradu gdje tadašnji njemački tenkovi i jurišni topovi nisu bili u stanju pružiti dovoljno jaku vatrenu podršku koja bi neutralizirali sovjetska uporišta. Oklop je povećan na 150mm, a masa vozila se popela na 68 tona. S obzirom da u trenutku njihovog ulaska u upotrebu njemačka vojska je bila u defanzivi nisu vidjeli previše akcije, dva su učestvovala u gušenju Varšavskog ustanka, a sedam je korišteno u Ardenima.

Bergetiger

Ovaj pokušaj prenamjene kako bi se dobio Tigar koji može izvući drugog ostećenog Tigra se pokazao kao neuspješan.

T-34 tenk

T-34 oznaka je za sovjetski tenk iz Drugog svjetskog rata koji je mnogo puta bio naglašavan kao najbolji i najutjecajniji tenk iz tog razdoblja. Prvi primjerci izašli su iz tvornice KhPZ koja je bila smještena u Ukrajini. Tenk T-34 tvorio je temelj sovjetskih oklopnih snaga kroz cijeli Drugi svjetski rat i poslije. Mnoge oružane snage koristile su T-34, i zbog svoje rasprostanjenosti bio je korišten u bojne svrhe sve do kasnih devedesetih godina 20. stoljeća.

Historija razvoja

U tridesetim godinama 20. stoljeća najbrojniji sovjetski tenkovi billi su T-26 i BT serija brzih tenkova. T-26 bio je spori pješački tenk koji je dizajniran da ide brzinom hoda, dok su tenkovi BT bili konjički tenkovi brzi lagani tenkovi koji su bili zamišljeni da se bore protiv drugih tenkova. Oba tenka imala su tanki oklop. Godine 1937., Crvena armija je odabrala inženjera Mihaila Koškina da predvodi tim koji će dizajnirati zamjenu za tenk BT, koji će se proizvoditi u Harkovskoj kominternoj tvornici lokomotiva (KhPZ) u Harkovu. Prototip je dobio oznaku A-20, a specifikacije su bile oklop debljine 20mm i sa topom od 40 mm. Koškin je uspio uvjeriti Staljina da mu dopusti da izgradi drugi prototip, koji je imao veći top i deblji oklop koji bi zamjenio T-26 i BT tenkove. Drugi prototip koji je prvo dobio oznaku A-30, i ubrzo kasnije bio izmjenjen u T-32, imao je oklop od 30mm i top od 76 mm. Od prijašnih tenkova A-20/T-32 nasljedili su Christie inačicu opružnog ovjesa. Oba prototipa (A-20 i T-32) bila su ispitivana na poljima kod Kublike 1939. U tim probama teži T-32 pokazao je istu mobilnost kao i A-20, no vojska nije bila željna da plati veće proizvodne troškove koje su se zahtjevale za T-32. No poučena lošim iskustvom u ratu s Finskom, gdje su se sovjetski tenkovi pokazali nedovoljnim i nedavnim njemačkim uspjehom s Blitzkriegom u Francuskoj, vojska je ipak odlučila krenuti s proizvodnjom tenka T-32 s oklopom od 45 mm, koji je dobio oznaku T-34.

S proizvodne linije u rujnu 1940. sišli su prvi tenkovi T-34, dok je proizvodnja tenkova T-26,T-28 i BT serije bila prekinuta. Nakon preminuća Koškina krajem rujna 1940. od upale pluća, glavni dizajner KhPZ postaje Aleksander Morozov. Prve inačice T-34 obično su poznate po njemačkoj nomenklaturi T-34/76 (76 označava kalibar topa). Kroz rat nastaje druga glavna inačica T-34/85 (ili T-34-85) s većom kupolom i topom od 85 mm.

Gradnja tenka T-34 je bila tehnološki veoma zahtjevna za sovjetsku industriju. Tvornica KhPZ je sastavljala tenkove, dok su podsklopovi bili nabavljani od nekoliko tvornica: Harkovska tvornica diesel-motora br. 75 opskrbljivala ih je motorima V-2, Lenjingrad Kirov tvornica br. 185 pravila je top L-11, dok je tvornica Dinamo iz Moskve proizvodila električne komponente. Prvi T-34 sastavljali su se u KhPZ i u staljingradskoj tvornici traktora (STZ), a kasnije se proizvodnja proširila u Krasnoye Sormovo tvornici br. 112 u Gorkom. Proizvodnje prve serije 1940. nije protekla bez problema: greške u oklopu, nedovoljan broj novih motora V-2 tako da su mnogi prvi T-34 bili opremljeni slabijim motorima, prijenosom preostalih iz tenkova BT serije. Top L-11 nije radio kako je trebao, tako da je dizajnerski biro Grabin pri Tvornici br. 92 iz Gorkog konstruirao novi top F-34 76.2mm koji je bio bolji i pouzdaniji. Tvornica KhPZ i Gorki počeli su proizvodnju topa bez službene dozvole, no ta dozvola je došla nakon povoljnih izvještaja s probnih bojevnih gađanja (Zaloga & Grandsen 1984:130).

2. svjetski rat

T-34 proizveden je kao tenk koji je trebao simbolizirati učinkovitost sovjetskih protunapada protiv Nijemaca. Jedna od najpoznatijih takvih borbi bila je između T-34 i njemačke 17. oklopne divizije kod rijeke Dnjepr. Tenk T-34 je u toj borbi uništio jedan protutenkovski top i raznio dva tenka Panzer II. Sovjetski tenk je nakon toga prošao 9 milja neprijateljskog prostora, prije nego što ga je uništila njemačka haubica s bliže udaljenosti. Općenito, pojava T-34 u ljeto 1941. uzrokovala je psihološki šok kod njemačkih vojnika koji su bili pripremljeni za rat protiv inferiorne sovjetske vojske. Dokaz tome je dnevnik Alfreda Jodla, u kojem je njegov autor zapisao da su njemačke trupe ostale zatečene vidjevši T-34 u Rigi.

1942. i 1943. sovjetska Crvena armija je obnovila je flotu T-34 tenkova uništenih 1941. Ubrzana proizvodnja "zamrznula" je razvoj dizajna tenka. Sovjetski dizajneri bili su svjesni potrebe za ispravljanjem nedostataka u dizajnu; međutim, provedba mogućih poboljšanja nije realizirana jer bi vrijeme proizvodnje trajalo mnogo duže. 1943. godine, Sovjetski Savez je proizvodio prosječno 1300 tenkova mjesečno, mnogo više nego Njemačka. Međutim, sovjetski gubici tenkova na terenu uvelike su premašivali njemačke gubitke zbog taktičke inferiornosti.

Početkom Drugog svjetskog rata, T-34 tenkovi predstavljali su 4% tenkovskog arsenala SSSR-a, ali završetkom rata činili su čak 55%. Sovjetska odluka o proizvodnji velike količine T-34 tenkova, njihovo postupno poboljšanje i pojednostavljeni dizajn, pokazali su se kao superiorna strategija koja je dovela do pobjede u 2. svj. ratu

Razdoblje Hladnog rata

Sjevernokorejsku invaziju na Južnu Koreju u lipnju 1950. predvodila je brigada s oko 120 tenkova T-34-85. Kasnije su se napadu priključili klasični tenkovi T-34 nakon što je sjevernokorejska vojska prodrla u Južnu Koreju.Američka vojska koja je sudjelovala u ratu, koristila je 2,36 mm bazuke u borbama protiv tenkova Sjeverne Koreje, ali korištene bazuke pokazale su se nekorisnim u napadima na T-34.[4] Završetkom Korejskog rata 1953., Sjeverna Koreja se povukla iz Južne Koreje, ostavljajući za sobom mnogo tenkova T-34 i teškog naoružanja. Sjevernokorejska vojska tako je izgubila 239 tenkova T-34 i 74 tenka razarača SU-76.

Tenkovi T-34 korišteni su i tijekom suzbijanja Istočnonjemačkog ustanka 17. lipnja 1953. i mađarskog ustanka 1956. Također, tenkovi su korišteni i u Vijetnamskom ratu.

Kubanski T-34-85 tenkovi sudjelovali su u vojnim akcijama u Africi, npr. u građanskom ratu u Angoli.

Ciparska narodna garda opremljena je s 35 tenkova T-34-85 koji su korišteni u državnom udaru u zemlji koji je provela grčka hunta protiv demokratski izabranog predsjednika Makariosa 15. srpnja 1974. Također, ti tenkovi koristili su se i protiv turskih snaga tokom turske vojne invazije na otok u srpnju i kolovozu 1974., u operacijama u mjestima Kioneli i Kyrenia.

Razdoblje nakon 1989

Uporaba T-34 tenkova bila je i u vrij

eme rata u Bosni i Hercegovini. U svibnju 1995. bosanski Srbi su tenkovima T-34 napali posadu UNPROFOR-a sastavljenu od 21. pukovnije britanskih Kraljevskih inžinjeraca. U tom incidentu ozlijeđeni su pripadnici mirovnih snaga.

Tokom rata na Kosovu, vojska tadašnje SRJ koristila je T-34 kao mamce za ratno zrakoplovstvo NATO-a.

T-34 korišten je i u Afganistanu, ali nije poznato je li se ovaj tenk koristio protiv koalicijskih snaga tijekom rata u Afganistanu.

T-34 u popularnoj kulturi

Czterej pancerni i pies (hrv. Četiri tenkista i pas) bila je uspješna poljska televizijska serija na tematiku rata koja se prikazivala tokom 1960-ih godina. Serija je snimljena na temelju istoimenog romana poljskog pisca Janusza Przymanowskog koji je bio volonter u Crvenoj armiji. Tenk T-34 bio je jedan od glavnih protagonista serije. Televizijska serija prikazana je i u drugim zemljama istočnog bloka gdje je dobro prihvaćena kod gledatelja, primjerice u Istočnoj Njemačkoj. Upravo je taj tenk uvršten na 102. mjesto ikona poljske popularne kulture.

Za potrebe filma Spašavanje vojnika Ryana, dva T-34 tenka modificirani su da izgledaju kao Tiger I tenkovi, budući da su njemački tenkovi bili rijetkost.

Zanimljivosti

Spomenik tenku T-34-85 u istočnonjemačkom gradu Chemnitzu (bivši Karl-Marx-Stadt) bio je meta bombaškog napada 1980. Nanesena su manja oštećenja na vozilu dok su od detonacije popucali prozori susjednih zgrada. Bombaš Josef Kneifel osuđen je na doživotni zatvor u Bautzenu, ali je pušten 1987. nakon dogovora sa zapadnonjemačkom vladom. Nakon njemačkog ujedinjenja 1990., tenk je prebačen u muzej u Ingolstadtu.

Sličnu kontroverzu izazvao je i spomenik tenku T-34 u Pragu. Spomenik poznat kod lokalnog stanovništva i kao "sveti tenk" predstavljao je model T-34-85, prvi sovjetski tenk kojim je poručnik I.G. Gončarenko ušao u Prag u svibnju 1945. Za praško stanovništvo, tenk je bio podsjetnik na sovjetsku invaziju kojom je završilo Praško proljeće 1968. 1991. umjetnik David Černý oslikao je tenk ružičastom bojom, što je izazvalo službeni protest ruske Vlade koja je tražila uhićenje Černýja. U konačnici, tenk je prebačen u vojni muzej.

I u Londonu se nalazi T-34 tenk obojan u ružičastu boju, a nazvan je Mandela Way Tank. Riječ je o modelu T-34-85 koji je u privatnom vlasništvu. Tenk su oslikali lokalni umjetnici i grafiteri, a nalazi se u londonskoj četvrti Bermondsey.

Trajnost T-34 tenka dokazana je tijekom njegove restauracije. 2000. godine, T-34 Model 1943 bio je restauriran, nakon što je izvađen sa dna estonske močvare gdje je bio potopljen 56 godina. U 2. svjetskom ratu tenk su zarobile njemačke trupe koje su se povlačile, te su ga bacile u močvaru kada je tenku ponestalo goriva. Prilikom njegova restauriranja, nisu primjećeni znakovi curenja ulja, korozije i ostalih oštećenja mehaničkih komponenti uzrokovanih zbog predugog stajanja u vodi. Motor je obnovljen te je u punom radnom stanju.

U američkom vojnom muzeju u Aberdeenu, u saveznoj državi Maryland nalazi se T-34 Model 1941, jedan od najstarijih preživjelih sovjetskih T-34 tenkova.

KARAKTERISTIKE:

Namjena Srednji tenk

Zemlja porijekla SSSR

Povijest proizvodnje

Dizajn KMDB

Početak razvoja 1937.

Proizvodnja 1940.– 1958.

Broj primjeraka oko 85.000

Borbena povijest

Uveden u uporabu 1940.

Status nije više u uporabi

Svojstva

Dužina 6,75 m

Širina 3,00 m

Visina 2,45 m

Težina 30,9 tona

Posada 4

Oklop i naoružanje

Oklop 70 mm

Osnovno naoružanje 76,2 mm F-34

Sekundarno naoružanje 2×7,62 mm DT strojnice

Pokretljivost

Pogon 12-cil. diesel model V-2

500 KS (373 kW)

Brzina 55 km/h

Snaga/težina 16,2 KS/tona

Doseg 465 km

Zastava M-91

Zastava M91 je moderni vojni poluautomatski snajper kojeg je razvila i proizvela srpska industrija oružja Zastava Arms.
HISTORIJA:

Proizvođač Zastava Arms na svojim web stranicama tvrdi da je M91 razvijen nakon dugog i pažljivog istraživanja borbene taktike i iskustava vojnih i policijskih specijalnih snaga u svijetu te da je njegov razvoj bio pod nadzorom i bliskom suradnjom nekih od najiskusnijih i najboljih specijalnih i antiterorističkih jedinica. Ipak, snajperska puška izgledom i dizajnom veoma sliči sovjetskom snajperu Dragunov SVD koji je predstavljen 1963. te se koristio u svim zemljama Varšavskog pakta.
Trenutno je u Srbiji modernizacija srpske vojske koja se planski počela odvijati krajem 1990-ih pod nazivom Model-21. Taj program obuhvaća nadogradnju u 26 različitih kategorija. Tako će postojeća Zastava M91 koristiti domaće razvijeno streljivo kalibra 7.62x54mmR. Taj zahtjev proizlazi iz odluke da se povuće streljivo kalibra 8x57mm IS kojeg koriste snajper Zastava M76 i strojnica SARAC M53.
Detalji dizajna:

M91 je poluautomatski, zračno hlađeni snajper sa fiksnim kundakom i okvirom kapaciteta 10 metaka. U svojem konceptu je sličan sovjetskom snajperu Dragunov SVD. Zastava M91 je kao i njen prethodnik Zastava M76 temeljena na izduženoj inačici AK-47 ali uz nekoliko izmjena čime je bliža SVD-u. Poput sovjetskog snajpera, i kod M91 je kundak izrađen od sintetičkog polimera te oba oružja koriste streljivo istog kalibra. Također, tu su i supresor paljbe, optički ciljnik, oblik pistol gripa te dijelovi mehanizma koji ukazuju na sličnost sa sovjetskim originalom.
Standardna dnevna optika na M91 je ON-M91 6 x 42.[4][5] U uvjetima slabog osvjetljenja može se koristiti optika PN 5 x 80 prve i druge generacije uređaja za noćno gledanje. Osim optike može se primjenjivati i čelićni ciljnik koji se može podešavati na udaljenosti od 100 do 1.000 metara.
Učinci:
Najbolji rezultati Zastave M91 su ostvareni na udaljenostima do 800 metara. Maksimalna udaljenost koja se može postići korištenjem optike i čelićnog ciljnika je 1.000 metara. Za mete visine 30 cm (silueta glave) efektivni domet je 320 metara, za mete visine 50 cm (silueta prsa) 450 metara a metu visine 150 cm (pokretna silueta) 650 metara

M-93 "Crna Strela"

Teška snajperska puška M93 "Crna Strela" razvijena je u "Zastavi" iz Kragujevca početkom devedesetih godina. U naoružanje Vojske Jugoslavije uvedena je 1998. godine, a korišćena je u borbenim dejstvima na Kosovu, na jugu Srbije i u Makedoniji. Puška M93 je namenjena za gađanje ciljeva na otvorenom prostoru i u neoklopljenim vozilima na daljinama do 1500 m i ciljeva u lakooklopljenim vozilima i iza zaklona na daljinama do 800 m. Pored uništavanja žive sile, "Crna Strela" se može koristiti i za dejstvo protiv ciljeva kao što su neoklopljena i lako oklopljena vozila, prizemljeni vazduhoplovi, radari i druga elektronska oprema, centri veze i komandna mesta. Efikasna je i u borbi protiv neprijateljskih snajperista."Crna Strela" je repetirka, koncepcije zasnovane na Mauzerovom sistemu. Puška je razvijena u dva kalibra - Vojska Srbije i Crne Gore koristi varijantu kalibra 12,7 x 108 mm (ruski metak za teške mitraljeze DŠK i NSV, dok je za izvoz namenjena verzija prilagođena američkom metku 12,7 x 99 mm (metak za mitraljez Browning M2HB). Teška cev izrađena je od hrom-nikl-vandijum čelika koji se koristi za izradu topovskih cevi. Oružje se puni okvirom kapaciteta pet metaka. Energija trzanja ublažena je postavljanjem dvokomorne gasne kočnice na usta cevi i ugradnjom dva amortizera u kundak.Puška je opremljena optičkim nišanom "Zrak" M94 8x56, a mehanički nišani ne postoje. Na oružje je ugrađen dvonožac kao i preklapajuća ručica za lakše nošenje.

Heckler & Koch USP

Kalibar: 9x19mm Luger, .40 S&W, .45 Auto, .357SIG (samo USP Compact)
Dužina: 194 mm
Visina: 136 mm
Širina: 32 mm
Težina: 720 g.
Kapacitet magacina: USP, USP Match - 15 kom. (9mm), 13 kom. (.40), 12 kom. (.45); USP Compact - 13 kom. (9mm), 12 kom. (.357 i .40), 8 kom. (.45)


(Universal Selbstlade Pistole na njemačkom, ili Universal Self-loading Pistol), inicijalno je dizajniran u 9mm i .40 SW varijantama i pojavio se na sceni 1993. Svi USP pištolji su pravljeni sa istom modifikovanom Browning bravom sa patentiranim sistemom za smanjenje trzaja. USP ima ram od polimera sa specijalnim urezima za brzo montiranje laserskih modula ili taktičkih svjetala. Osnovna USP verzija je dizajnirana kao policijski i vojni pištolj. Jedna od prepoznatljivih osobina USP-a je raznovrsna ponuda sistema okidanja - poznato je 9 kombinacija, u DA ili DAO, sa ili bez manuelnog sigurnosnog sistema i sa/bez dekokera. 1995 HK je prezentovao USP u .45, uglavnom za US tržište.

Prvi USP Compact pištolj se pojavio 1994, to su samo skraćene verzije od uobičajenih. USP je ozbiljan borbrni/samoodbrambeni pištolj, ali HK je takođe dizajnirao sportske verzije USP pištolja - USP Match i USP Expert. USP Match ima poligonalnu nažljebljenu cijev, O-prsten i kompenzator. USP Expert je prezentovan 1998 i dizajniran za ozbiljna evropska IPSC takmičenja. Ima podesiv zadnji nišan, produženu cev i navlaku i O-prsten za bolju sigurnost. Drugi model je USP Tactical. Nudi se samo u kalibru .45 ACP i brat je SpecOps HK Mk.23 modela. USP Tactical je sličan USP-u .45 osim duže cijevi sa opcijom sa mogućnošću za montiranje prigušivača, isto kao i Mk.23, podesivim nišanima i takmičarskim obaračima. USP Tactical je bez sumnje, ozbiljan borbeni alat. Dve varijante USP prisvojene u Njemačkoj: P8 - in Bundeswehr (Njemačka armija) i P10 pri Njemačkoj policiji. P8 je standardni USP sa specifičnim dodacima, kao što je sigurnosni dekoker... P10 je u stvari USP Compact. Oba, P8 i P10 su u 9x19mm Luger kalibru (NATO).