Ako ste ljubitelji akcijskih filmova, znate da su beskonačni rafali i pištolji koji kao da rađaju metke jednostavno sastavni dio folklora. Prosječan čovjek ne zna previše o oružju jer mu ono ne predstavlja uobičajenu svakodnevicu - holivudski scenaristi to jako dobro znaju i obilato iskorištavaju.
Prigušivači pucnjeve pretvaraju u nježno šaputanje
Primjere za nečujno pljuckanje metaka pronaći ćete u filmovima poput "In the line of fire", "Die hard 2", "No country for old men", "Shooter" i praktički cijelom James Bond serijalu. Da stvar bude još gora, filmska čarolija ne primjenjuje se samo na ženskaste pištoljčiće već i na brutalne sačmarice.
Prigušivači u filmu uvijek izgledaju kao skupe high-tech igračke, ali što s jastukom preko lica, krpom oko cijevi pištolja i sličnim nebuloznim rekvizitima? Zgrabiš običnu cijev, nabiješ je na pištolj i odjednom kršiš sve zakone fizike?
U čemu je problem?
Pucnjevi su jako glasni. Prosječna glasnoća usporediva je s rikom mlaznog motora, a iznosi oko 140 decibela. Ako vam netko zapuca pokraj glave, velike su šanse da je to zadnje što ćete na to uho čuti. Potočić krvi iz probijenog bubnjića obično govori sve - prigušivač nije magična cijev koja će "BUM!" pretvoriti u "ptew?"
Prigušivač originalnih 140 decibela spusti na oko 120-130, što je još uvijek dovoljno glasno da izazove fizičku bol, ako stojite preblizu.
Svrha prigušivača svodi se na to da veliki pištolj zvuči kao manji pištolj, što je vrlo korisno ako ste u prirodi i okruženi raznim drugim zvukovima koji će pomoći maskirati hitac. Osim glasnoće, teže je locirati odakle je pucanj stigao i koliko je daleko.
Sam protiv svih - beskrajni rafali
Dobar primjer za bjesomučno rokanje stotina i stotina metaka u neprekinutom nizu naći ćete u filmovima kao što su "Starship troopers", "The mummy, "Max Payne", "Commando", "Scarface" i većini iz palice Johna Wooa.
Kad ste zadnji put vidjeli da je netko u filmu ostao bez metaka, a da to nije bilonamjerno i smišljeno? Kad se radi o pištoljima, još se i suzdržavaju, revolver sa 6 metaka obično uspije opaliti 10-11 komada, ali strojnice doslovno seru metke! Prodaju nam foru da ispucavaju bar sto puta više metaka nego je to realno moguće, čak i uz izliku da spremnike možda mijenjaju dok "mi ne vidimo".
Pošto je pri svom tom trčanju i natjeravanju teško pratiti koliko su ispucali ili procijeniti koliko metaka stane u prikazani spremnik, strojnice se pretvaraju u tvornice metaka. U filmu "Commando" bijesni Arnold sije smrt kao da je uključio "god mode" u nekoj igrici.
U čemu je problem?
Ako ste malo pratili rat u Iraku, sigurno ste uočili oružje koje nose američki vojnici - M4 Carbine. U jedan spremnik stane 30 metaka.
Automatsko oružje guta metke brzinom od oko 700 komada u minuti. S tim da ih klinac nema 700, već 30. Prosječan broj metaka koji nosi američki vojnik iznosi oko 210 komada, što znači da bi rafalno napucavanje trajalo jedva minutu, čak i kad se doda vrijeme za promjenu spremnika. Duži rafali koriste se toliko rijetko da dobar dio standardnog oružja uopće nije automatsko.
Iako se pri izvještajima s terena može čuti neprekidna pucnjava i prašenje, ne radi se o jurišu pri kojem se svakog neprijateljskog vojnika napuni s 20 metaka - rafalna paljba obično se koristi za potiskivanje neprijatelja za vrijeme razmještanja snaga, kad vojnici jedni druge pokrivaju. Statistike pokazuju da je u Iraku i Afganistanu za svakog ubijenog neprijateljskog vojnika ispaljeno oko 250.000 metaka, koji su odletjeli nekamo bezveze. To je oko tri tone olova za jednog mrtvaca. Ni Arnie nije toliko jak.
Čarobne pancirke
Usrali ste motku i sve je otišlo kvragu, a za vrat ste si navukli deset podivljalih Libijaca koji kreću na "safari" i pokušavaju vas izrešetati rafalima iz starog kombija. Dok bježite, na licu vam je smješak jer, bez obzira što svaki od njih ima AK-47, vi imate pancirku.
Iako filmski meci obično prolaze i kroz stijene, filmske pancirke bilo koji kalibar u trenu pretvore u igračku za airsoft. Kratki rafal iz AK-47 čovjeka bi pretvorio u krvavi puding, ali ne, pancirka vas čuva kao Froda mithril. Osim toga, nepobjedivim pravednicima nitko nikad ne puca u glavu.
U čemu je problem?
Suočena s takvim kalibrom i tom udaljenošću, pancirka neće poslužiti ničemu osim da vas drži u jednom komadu dok vas ne prenesu na patologiju. Pancirka koja je dovoljno lagana i praktična za nošenje ispod odjeće zaštitit će vas samo od prosječnog pištolja. Protiv jurišne puške nema šanse.
Vojnici na terenu koriste poseban "oklop" koji pokriva i druge dijelove tijela, no takva je oprema puno teža i prilično ograničava kretanje. Koliko god bila učinkovita, i dalje je upitno hoćete li preživjeti ako na poklon dobijete rafal s manje od 14 metara. Policajci obično ne nose takve oklope jer su teški oko 15 kilograma i koštaju tisuće dolara, a pošto se u gradskim napucavanjima vojne puške koriste u manje od jedan posto slučajeva, to im ne predstavlja toliki problem.
Zlokobni "klik"
Svaki film s malo više pucnjave i igranja lovice neminovno završi sa scenom napinjanja okidača, što proizvodi jezivi "klik", koji bi svezanom nesretniku trebao poručiti da mu je to zadnja šansa. Ovaj se zvuk obilato iskorištava kao dio raznih rituala, poput onog iz filma "Boondock Saints", u kojem ga braća MacManus koriste kao točku na kraju recitiranja svoje male molitve.
U čemu je problem?
Taj famozni "klik" rezultat je napinjanja okidača, koje bi publici trebalo prenijeti ideju tipa "Pištolj je sad spreman za pucanje." No, to uopće ne znači da je pištolj spreman za pucanje, zapravo ne znači baš ništa jer je pištolj već ionako bio spreman za pucanje. Sad kad smo toga svjesni, razumjet ćemo logiku koja kaže da bi se svezani trebao zabrinuti već pri samom prislanjanju pištolja na potiljak.
Na primjer, pištolj koji koriste braća MacManus (Beretta 92F) napravljen je tako da povlačenje obarača, dakle pucanje, istovremeno napinje i okidač, kako bi se uštedilo tih sekundu-dvije tijekom kojih je lako dobiti metak u glavu. Stoga, dramatično napinjanje okidača vjerojatno potiče iz starih westerna u kojima su kauboji bili prisiljeni petljati po tome nakon svakog hica. Iako je taj problem uspješno riješen prije 150 godina, Hollywood to ne može preboljeti.
Usput, spomenuta Beretta funkcionira tako da nakon svakog hica okidač ostavi napetim, kako bi se malo olakšalo ponovno pritiskanje obarača, što znači da irski osvetnici namjerno otpuštaju okidač, samo da bi proizveli "klik".
Kad se radi o oružju koje nema takvu vrstu okidača, poput sačmarice, za zamjenu se ubacuje energično "pumpanje". Problem je u tome što "pumpanje" služi za izbacivanje prazne čahure i punjenje cijevi novom. Ostaju nam dvije opcije - ili je glavni junak idiot, pa okolo trčkara s nespremnom sačmaricom kojoj u cijevi stoji prazna čahura ili je već obavio "pumpanje", pa pred kriminalcem izbaci potpuno novu i neispaljenu čahuru, samo zbog drame.
Prigušivači pucnjeve pretvaraju u nježno šaputanje
Primjere za nečujno pljuckanje metaka pronaći ćete u filmovima poput "In the line of fire", "Die hard 2", "No country for old men", "Shooter" i praktički cijelom James Bond serijalu. Da stvar bude još gora, filmska čarolija ne primjenjuje se samo na ženskaste pištoljčiće već i na brutalne sačmarice.
Prigušivači u filmu uvijek izgledaju kao skupe high-tech igračke, ali što s jastukom preko lica, krpom oko cijevi pištolja i sličnim nebuloznim rekvizitima? Zgrabiš običnu cijev, nabiješ je na pištolj i odjednom kršiš sve zakone fizike?
U čemu je problem?
Pucnjevi su jako glasni. Prosječna glasnoća usporediva je s rikom mlaznog motora, a iznosi oko 140 decibela. Ako vam netko zapuca pokraj glave, velike su šanse da je to zadnje što ćete na to uho čuti. Potočić krvi iz probijenog bubnjića obično govori sve - prigušivač nije magična cijev koja će "BUM!" pretvoriti u "ptew?"
Prigušivač originalnih 140 decibela spusti na oko 120-130, što je još uvijek dovoljno glasno da izazove fizičku bol, ako stojite preblizu.
Svrha prigušivača svodi se na to da veliki pištolj zvuči kao manji pištolj, što je vrlo korisno ako ste u prirodi i okruženi raznim drugim zvukovima koji će pomoći maskirati hitac. Osim glasnoće, teže je locirati odakle je pucanj stigao i koliko je daleko.
Sam protiv svih - beskrajni rafali
Dobar primjer za bjesomučno rokanje stotina i stotina metaka u neprekinutom nizu naći ćete u filmovima kao što su "Starship troopers", "The mummy, "Max Payne", "Commando", "Scarface" i većini iz palice Johna Wooa.
Kad ste zadnji put vidjeli da je netko u filmu ostao bez metaka, a da to nije bilonamjerno i smišljeno? Kad se radi o pištoljima, još se i suzdržavaju, revolver sa 6 metaka obično uspije opaliti 10-11 komada, ali strojnice doslovno seru metke! Prodaju nam foru da ispucavaju bar sto puta više metaka nego je to realno moguće, čak i uz izliku da spremnike možda mijenjaju dok "mi ne vidimo".
Pošto je pri svom tom trčanju i natjeravanju teško pratiti koliko su ispucali ili procijeniti koliko metaka stane u prikazani spremnik, strojnice se pretvaraju u tvornice metaka. U filmu "Commando" bijesni Arnold sije smrt kao da je uključio "god mode" u nekoj igrici.
U čemu je problem?
Ako ste malo pratili rat u Iraku, sigurno ste uočili oružje koje nose američki vojnici - M4 Carbine. U jedan spremnik stane 30 metaka.
Automatsko oružje guta metke brzinom od oko 700 komada u minuti. S tim da ih klinac nema 700, već 30. Prosječan broj metaka koji nosi američki vojnik iznosi oko 210 komada, što znači da bi rafalno napucavanje trajalo jedva minutu, čak i kad se doda vrijeme za promjenu spremnika. Duži rafali koriste se toliko rijetko da dobar dio standardnog oružja uopće nije automatsko.
Iako se pri izvještajima s terena može čuti neprekidna pucnjava i prašenje, ne radi se o jurišu pri kojem se svakog neprijateljskog vojnika napuni s 20 metaka - rafalna paljba obično se koristi za potiskivanje neprijatelja za vrijeme razmještanja snaga, kad vojnici jedni druge pokrivaju. Statistike pokazuju da je u Iraku i Afganistanu za svakog ubijenog neprijateljskog vojnika ispaljeno oko 250.000 metaka, koji su odletjeli nekamo bezveze. To je oko tri tone olova za jednog mrtvaca. Ni Arnie nije toliko jak.
Čarobne pancirke
Usrali ste motku i sve je otišlo kvragu, a za vrat ste si navukli deset podivljalih Libijaca koji kreću na "safari" i pokušavaju vas izrešetati rafalima iz starog kombija. Dok bježite, na licu vam je smješak jer, bez obzira što svaki od njih ima AK-47, vi imate pancirku.
Iako filmski meci obično prolaze i kroz stijene, filmske pancirke bilo koji kalibar u trenu pretvore u igračku za airsoft. Kratki rafal iz AK-47 čovjeka bi pretvorio u krvavi puding, ali ne, pancirka vas čuva kao Froda mithril. Osim toga, nepobjedivim pravednicima nitko nikad ne puca u glavu.
U čemu je problem?
Suočena s takvim kalibrom i tom udaljenošću, pancirka neće poslužiti ničemu osim da vas drži u jednom komadu dok vas ne prenesu na patologiju. Pancirka koja je dovoljno lagana i praktična za nošenje ispod odjeće zaštitit će vas samo od prosječnog pištolja. Protiv jurišne puške nema šanse.
Vojnici na terenu koriste poseban "oklop" koji pokriva i druge dijelove tijela, no takva je oprema puno teža i prilično ograničava kretanje. Koliko god bila učinkovita, i dalje je upitno hoćete li preživjeti ako na poklon dobijete rafal s manje od 14 metara. Policajci obično ne nose takve oklope jer su teški oko 15 kilograma i koštaju tisuće dolara, a pošto se u gradskim napucavanjima vojne puške koriste u manje od jedan posto slučajeva, to im ne predstavlja toliki problem.
Zlokobni "klik"
Svaki film s malo više pucnjave i igranja lovice neminovno završi sa scenom napinjanja okidača, što proizvodi jezivi "klik", koji bi svezanom nesretniku trebao poručiti da mu je to zadnja šansa. Ovaj se zvuk obilato iskorištava kao dio raznih rituala, poput onog iz filma "Boondock Saints", u kojem ga braća MacManus koriste kao točku na kraju recitiranja svoje male molitve.
U čemu je problem?
Taj famozni "klik" rezultat je napinjanja okidača, koje bi publici trebalo prenijeti ideju tipa "Pištolj je sad spreman za pucanje." No, to uopće ne znači da je pištolj spreman za pucanje, zapravo ne znači baš ništa jer je pištolj već ionako bio spreman za pucanje. Sad kad smo toga svjesni, razumjet ćemo logiku koja kaže da bi se svezani trebao zabrinuti već pri samom prislanjanju pištolja na potiljak.
Na primjer, pištolj koji koriste braća MacManus (Beretta 92F) napravljen je tako da povlačenje obarača, dakle pucanje, istovremeno napinje i okidač, kako bi se uštedilo tih sekundu-dvije tijekom kojih je lako dobiti metak u glavu. Stoga, dramatično napinjanje okidača vjerojatno potiče iz starih westerna u kojima su kauboji bili prisiljeni petljati po tome nakon svakog hica. Iako je taj problem uspješno riješen prije 150 godina, Hollywood to ne može preboljeti.
Usput, spomenuta Beretta funkcionira tako da nakon svakog hica okidač ostavi napetim, kako bi se malo olakšalo ponovno pritiskanje obarača, što znači da irski osvetnici namjerno otpuštaju okidač, samo da bi proizveli "klik".
Kad se radi o oružju koje nema takvu vrstu okidača, poput sačmarice, za zamjenu se ubacuje energično "pumpanje". Problem je u tome što "pumpanje" služi za izbacivanje prazne čahure i punjenje cijevi novom. Ostaju nam dvije opcije - ili je glavni junak idiot, pa okolo trčkara s nespremnom sačmaricom kojoj u cijevi stoji prazna čahura ili je već obavio "pumpanje", pa pred kriminalcem izbaci potpuno novu i neispaljenu čahuru, samo zbog drame.
Meci obavezno uzrokuju eksplozije
Metak u plinsku bocu, metak u spremnik za ronjenje, metak u automobilski spremnik benzina, u bačvu benzina, u naftu, u ulje, u sobu ispunjenu plinom - meci uzrokuju eksploziju apsolutno svega.
U čemu je problem?
Proizvođači automobila i raznih plinskih spremnika nisu idioti. Kad bi svaka prometna nesreća ili rupa od metka uzrokovali eksploziju koja bi raznijela dvadeset ljudi i spalila pola ulice, nitko nikada ne bi sjeo u auto ili kupio plinsku bocu. Ljudi su ionako dovoljno paranoični kad u aute ugrađuju plin, jer što ako spremnik eksplodira.
Ekipa popularnog showa "Mythbusters" na razne je načine pokušala postići grandioznu eksploziju, no ni rupa od metka ni druga mehanička oštećenja nisu rezultirala vatrenom stihijom. Za eksploziju automobilskog spremnika za gorivo potrebno je postići posebne uvjete, koji uključuju malenu rupu u spremniku, izvor plamena izvan njega, povoljan odnos benzinske pare i kisika u samom spremniku i dovoljan pritisak. Čak i ako ste zadovoljili sve spomenuto, morat ćete upotrijebiti svijetleće metke.
I za kraj, ako filmski meci uspješno prolaze kroz slojeve metala automobila i uzrokuju eksploziju spremnika za gorivo, zašto ne prolaze kroz šperploču od koje je napravljena najobičnija polica u dućanu?
U čemu je problem?
Proizvođači automobila i raznih plinskih spremnika nisu idioti. Kad bi svaka prometna nesreća ili rupa od metka uzrokovali eksploziju koja bi raznijela dvadeset ljudi i spalila pola ulice, nitko nikada ne bi sjeo u auto ili kupio plinsku bocu. Ljudi su ionako dovoljno paranoični kad u aute ugrađuju plin, jer što ako spremnik eksplodira.
Ekipa popularnog showa "Mythbusters" na razne je načine pokušala postići grandioznu eksploziju, no ni rupa od metka ni druga mehanička oštećenja nisu rezultirala vatrenom stihijom. Za eksploziju automobilskog spremnika za gorivo potrebno je postići posebne uvjete, koji uključuju malenu rupu u spremniku, izvor plamena izvan njega, povoljan odnos benzinske pare i kisika u samom spremniku i dovoljan pritisak. Čak i ako ste zadovoljili sve spomenuto, morat ćete upotrijebiti svijetleće metke.
I za kraj, ako filmski meci uspješno prolaze kroz slojeve metala automobila i uzrokuju eksploziju spremnika za gorivo, zašto ne prolaze kroz šperploču od koje je napravljena najobičnija polica u dućanu?
Da bi se totalno udaljili od ikakvog tračka razuma, automobilska vrata u filmu obično služe kao neprobojan štit. Ironija je u tome što će metak, iako neće raznijeti spremnik, lako proći kroz automobilska vrata.
Sve je totalno naopako!
Sve je totalno naopako!
odlično,svaka čast.samo tako i dalje
OdgovoriIzbrišiVrlo poucno...odlican text
OdgovoriIzbriši