Kubura

Kubura se spominje na ovim prostorima iz 1476. godine, a služile su za zastrašivanjne i obranu od Turaka u njihovim osvajačkim pohodima prema Europi.Kubure i mužari su se upotrebljavali u Uskrsno vrijeme za čuvanje straže Isusova groba kao i pradavni običaji pucanja za Uskrs.Izrađivale su se vrlo mukotrpno zbog nedostatka potrebnog alata i materijala. Zato su to uglavnom izrađivali kovaći, bravari

 i samouki majstori iz slabog čelika, s jednostavnim drškama i bez rezbarenih ukrasa drški, nisu bile sigurne za pucanje, te je došlo do stradavanja za vrijeme pucanja.Razvitak kubura zbog povijesti kao i samo opulence teklo je sljedećim redom; prvo su bile kremenače, slijedi zatim cinderače (fitiljača) a u današnje vrijeme rade se cijevi iz kvalitetnog čelika (inox), tijelo obrađenih drški (orahovo drvo), a za opalenjne crnog baruta koriste se kapsle.
BARUT:
Ono što znamo je da su Kinezi, već u 11. stoljeću poznavali spoj koji mi danas nazivamo crni barut. Međutim, oni su to koristili uglavnom za vatromet. Još uvijek je nepoznato kako je znanje o crnom barutu dospjelo u Europu. Neki vjeruju da je formula stigla do nas preko arapskih trgovaca. Drugi kažu da je Marco Polo donio "Tajnu Alkemičara" iz Kine u Beć nakon svog poznatog putovanjja u Kinu 1271. - 1291. godine. Treći pak tvrde da je crni barut otkriven, ili ponovno otkriven, u Europi samoj. U svezi s tim spomenuta su imena Rogera Bacona i Bertholda Schwarza. Posebno je poznat ova potonji, redovnik iz Freiburga u Njemačkoj. Osnovni satav crnog baruta je 75% salite, 15% sumpora i 10% drvenog ugljena.Takav se danas nabavlja i koristi za pucanje iz kubura i mužara